March 29, 2024
Kamp Arena Medulin danas - fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com

Meduline, ljubavi naša!

Upravo ovih dana, na početku leta, navršava se jedna impresivna godišnjica, zanimljiva i značajna, pre svega za moju porodicu.

Naime, prošlo je već 40 godina od našeg prvog letovanja u kampu u Medulinu, a upravo to prvo leto u ovom biseru Istre, odredilo je i usmerilo naša leta tokom narednih 10 godina, i obeležilo osamdesete godine XX veka kao najlepše i najbezbrižnije u našim životima, kojih ćemo se doživotno sećati….

Medulin, rane osamdesete
Medulin, 1980.

Zastrašujuće je kako je tih 40 godina prohujalo, dok su meni sećanja na to prvo medulinsko leto sasvim živa i mnogobrojna.

Sedamdestih godina, tokom mog predškolskog doba, letovali smo na različitim destinacijama, od Crne Gore, preko Grčke pa do Dalmacije, i uvek u kampu.

Kada sam krenuo u školu i time svoje slobodno vreme sveo na školske raspuste, pojavio se problem kako uspeti tokom godine otići na more i posetiti famliju u Nemačkoj, što smo do tada radili tokom proleća (u to vreme nisu postojali ‘’prolećni raspusti’’ ).

Rešenje se našlo u Istri – to je na polovini puta od Novog Sada do naše destinacije u Nemačkoj, pa ćemo malo more, malo Evropa, samo još da pronađemo adekvatan kamp.

Tokom godinama obišli smo silne kampove, bukvalno od Ankarana do Ulcinja, i svakome smo našli neku ‘’manu’’ – malo hladovine, loša plaža, prljavo more i slično, da bi smo na preporuku jednog tatinog kolege, te 1980. se obreli u nama, do tada potpuno nepoznatom, Medulinu.

Udaljen 10 km od Pule, na samom ‘’špicu’’ istarskog polustrva, Medulin svoj turistički ‘’bum’’ započinje upravo tih godina.

Pored našeg kampa ‘’Arena Medulin’’, postojali su nudistički kamp – FKK Kažela i tri hotela – Medulin, Mutila i Belvedere.

Upravo zahvaljujući tim hotelima i njihovoj opremljenosti sa dobrom sportskom infrastrukturom, sve više sportskih ekipa (pre svega fudbalskih) svoje zimske pripreme provodi u Medulinu, čime sve više skreće pažnju šire javnosti na ovaj deo naše obale.

Samo mesto nalazi se na malom uzvišenju iznad dubokog zaliva, koji je podeljen na dva dela, dugačkom prevlakom na kojoj se upravo i nalazi naš kamp.

Kamp Arena Medulin danas - fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Kamp Arena Medulin danas – fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com

Na najvišoj tački mesta, dominira Župna crkva Sv. Agneze, čija dva bela tornja sa zvonicima, su prvi detalj Medulina, koje putnik ugleda, dolazeći putem iz Pule.

Medulin, jun 2017.
Župna crkva Sv. Agneze, Medulin, jun 2017.

U to vreme, mesto se sastojalo iz nekoliko desetina kuća, od kojih se retko koja izdvala za smeštaj turista (što je danas nezamislivo), 2 -3 restorana, male tržnice i nekoliko prodavnica.

Medulin, leto 1985.
Medulin, leto 1985.

Na popisu iz 1981. broj stanovnika je jedva prelazio 2000, a danas ih ima oko 6500, što je dovoljna ilustracija sveukupnog razvoja celog kraja, u prethodnim decenijama.

Šta je nas toliko privuklo u Medulin?

Već pomenuta ‘’geografija’’ kampa – dugačkog poluostrva okruženog morem sa svih strana, pruža brojne raznolikosti, od vrsta plaža (peščane, šljunkovite, stenovite, betonirane), pa do pejsaža za koji se opredelite mestom svog kampovanja.

Odlična unutrašnja organizacija kampa – dovoljan broj sanitarnih čvorova i njihova pravilna rasprostranjenost, prodavnice, restorani, a sve to ‘’pokriveno’’ predivnom, gustom borovom šumom, dakle sasvim dovoljno hladovine u svim delovima kampa.

Veličina kampa i njegova infrastruktura, omogućavala je da i u godinama najveće ekspanzije u drugoj polovini osamdesetih, prisustvo više hiljada ljudi se uopšte ne oseti u smislu prenatrpanosti i gužvi.

Međutim, možda je ključni razlog naše beskrajne ljubavi prema ovom mestu, atmosfera koja je vladala u kampu i koju je bilo nemoguće ne osetiti.

Mislim da smo već nakon druge – treće godine, shvatili da u kampu ne postoji ni jedna osoba koja je došla u Medulin, a da se nakon toga nije barem još jednom vratila.

Postojali su nemački penzioneri, koji su dolazili ovde decenijama, kod kojih je već treća generacija bila redovan gost kampa  svake godine.

Bilo je ljudi, koji su dolazili po nekoliko puta godišnje, bez obzira na udaljenost od njihovog prebivališta.

To je bio kamp prijatnih, kulturnih, pristojnih ljudi, većinom porodica, gde su se poznanstva i prijateljstva uspostavljala lako i brzo.

Medulin, leto 1986.
Medulin, leto 1986.

Kosmopolitskom duhu, maksimalno je doprinela činjenica da je u kampu znalo ponekad da bude gostiju iz više od 20 evropskih zemalja, istovremeno (najviše me je dojmilo kada vidim da je neko ‘’potegnuo’’ iz Španije, Portugala ili Irske, a bilo je ih je neretko).

Od ‘’naših’’, najbrojniji su bili Slovenci, štaviše čitavo jedno sindikalno naselje u prikolicama za njihove radnike, nalazilo se uz zapadnu obalu kampa, dok je prisustvo Vojvođana i Beograđana, bilo na tradicionalno visokom nivou, kao i svuda u Istri.

Da, pamtimo i nevesele boje automobila i skromnu kampersku opremu upornih gostiju iz Čehoslovačke, Poljske, Mađarske, svaki puta kada danas razgovaramo na temu ‘’ko je gde bio onda, a ko je gde i kakav je danas’’…..

U kampu je postojao letnji bioskop, mogućnost iznajmljivanja čamaca i surferske opreme  – ovaj deo Jadrana je poznat i priznat među surferima zbog pogodnih vetrova koji ovde često duvaju.

Nadaleko je bio poznat i Summer club, velika diskoteka na otvorenom, u koju su dolazili gosti ne samo iz Medulina i okoline, nego i iz cele Istre, a koliko vidim – veoma je popularna i dan danas.

Diskoteka se nalazi na samom početku kampa, uz fudbalsko igralište i recepciju kampa, a u blizini je bio i neizbežni luna park, omiljeno mesto masovne zabave u to vreme, ne samo mlađih već i malo starijih 🙂

Od luna parka, putem koji vodi uz more i gde je bilo (i danas je) veliko privezište za čamce i jahtice, za nekih 200 – 300 metara stiže se do samog mesta.

Ovaj prilazni put kampu je u prethodne četiri decenije, pretrpeo najveće izmene – izgrađeno je i uređeno šetalište i napravljeni brojni pansioni, apartmani i poneki manji hotel..

Zaliv koji se proteže između istočne strane kampa i dela gde su hoteli je peskovit i izuzetno plitak, te je ovde idealno za decu i ljubitelje ‘’picigena’’ , a posebna je avantura mogućnost da se ceo zaliv prepešači, dijagonalno od hotela prema kampu – iako se nalazite na 200 -300 metara od obale, voda je bila maksimalno do grudi…

Medulin, rane osamdesete
Medulin, rane osamdesete

Zaliv ću pamtiti i po tome, što sam u njemu definitivno proplivao, baš te 1980. godine, priznajem – previše dugo sam se mučio sa ovom veštinom!

Kada smo kod plivanja i neplivanja, moj tata je bio neplivač, jednostavno nije u životu imao prilike i dovoljno volje da ovlada ovom disciplinom, a uprkos tome, od svih nas najviše je voleo da dođe ovde i insistirao da se ostaje do poslednjeg mogućeg momenta, na užasavanje moje majke suočene sa mislima na pranja, peglanja i sve one dosadne i naporne stvari koje na vas nagrnu odmah po povratku u surovu stvarnost.

Medulin, leto 1984.
Medulin, leto 1984.

Obožavao je da šeta po kampu, komunicira sa poznanincima i prijateljima, prčka i popravlja sve što mu stigne pod ruku, čime je redovno sticao sasvim solidan respekt kod mnogih, posebno kod ovih sa Zapada, koji su sa uvažavanjem govorili o ‘’Herr inžinjeru’’.

Medulin, leto 1986.
Medulin, leto 1986.

Ja sam od detinjstva vaspitavan u jugoslovenskom duhu, u pravom značenju te reči, i nekako je veći naglasak na to davao tata, čovek sa nemačkim prezimenom, sa kojim nije bilo baš najjednostavnije odrastati u zemlji toliko postradaloj u II svetskom ratu.

Upravo iz tih razloga, njegovi povremeni ispadi ‘’jugoslovenskog nacionalizma’’, meni su bili na neki način fascinantni.

Tako je jedne godine, neki kamper iz Nemačke, u mnoštvu potrebne i nepotrebne kamperske opreme, sa sobom iz svoje daleke zemlje, poneo i čitav jarbol, na kojeg je postavio ogromnu zastavu Nemačke.

Osim što je po tadašnjim propisima ovako nešto bilo zabranjeno, bilo je i nepotrebno provokativno, pa je dotičnog ‘’kamp patriotu’’, jedan Reitanbach otišao i prijavio upravi kampa….

Da se razumemo, nemamo mi ništa protiv zastava drugih zemlja, ali ovo je bilo baš neprikladno i suvišno.

Ja sam bio baš sretan kada smo jedne godine kupili komplet zastavica desetak različitih zemalja na jednom dugačkom kanapu i sa time ukrasili naš kamperski ambijent.

Medulin, leto 1989.
Medulin, leto 1989. i zastavice

Manje sam bio sretan kada su nam jedne noći taj komplet ukrali, no to su jedina dva neprijatna događaja koja pamtim za sve te godine.

Jedan od internih tradicija bila je da se svake godine pokuša kampovati na istom mestu, i nekako nam je to i uspevalo, iako u to vreme nisu postojale rezervacije mesta niti podela na parcele, što je u današnjim, savremenim kampovima, nezamislivo.

U par  metara levo – desno, gore – dole, ali nas je ‘’naše’’ mesto čekalo svake godine, komšije su nam se ponekad i menjale, ali mi smo se tu zadržali do avgusta 1990. godine.

Medulin, rane osamdesete
Medulin, rane osamdesete
Medulin, leto 1986.
Medulin, leto 1986.

Danas, kada moja mama ispeče neke od svojih savršeno ukusnih kolača, pa nam ih spakuje da se sladimo kod kuće, to najčešće učini u metalnoj kutiji sa natpisom ‘’Danski kolači’’, koja izgleda identično kao i 1984. godine kada smo je dobili od naših komšija iz Danske, kao znak poštovanja i prijateljstva.

Kutija danskih kolača iz 1984.
Kutija danskih kolača iz 1984.

Uvek ću se sećati trojice braće Danaca, koji kao da su se takmičili koji će od njih biti ‘’belji’’ tj plavlji.

Leto 1984. sa drugarima iz Danske
Leto 1984. sa drugarima iz Danske

Među njima najstariji Jasper, bio je moj drugar to leto, a sa njim sam razmenjivao utiske i sličice sa netom završenog Evropskog prvenstva u fudbalu, gde je baš njegova Danska zgazila moju Jugoslaviju sa 5:0.

Jasper je tu činjencu pominjao sa neskrivenom srećom, ali bez trunke oholosti i zluradosti, tako karakteristične za nas Balkance.

Pamtim taj, samo na prvi pogled, beznačajan detalj, sve ove godine….

Pomenuo sam ranije u tekstu vetar, bogami kada smo počeli sa letovanjima u Istri, suočili smo se sa mogućnošću da leto bude sveže, vetrovito i kišno, za razliku od, uglkavnom, suvih i vrelih leta u Dalamciji….

Medulin, rane osamdesete
Medulin, rane osamdesete – prohladni letnji dan

Dobra stvar je što su takvi neprijatni dani relativno kratko trajali, a ako bi taj negativan trend bio baš uporan, tada smo menjali planove i kretali za Nemačku, pa smo ‘’morski segment’’ prebacivali za malo docniji termin.

Naravno, prikolica i predšator su nas čekali na istom mestu na kom smo ih ostavili, netaknuti posle 7 – 10 dana.

Ono što je oko te ‘’istarske klime’’ bilo najbolje je činjenica da nikada nismo imali nezamslive i neizdržljive vrućine, karakteristične za današnje vreme, a posebno su noći bile sveže i prijatne za spavanje.

Priznajte, kada ste poslednji put na moru sedeli u majici sa kratkim rukavima ili u nekoj trenerici ?

To je tih godina bila redovna pojava i nešto što se podrazumevalo.

Medulin, rane osamdesete
Medulin, rane osamdesete, vetrovit i oblačan letnji dan

Kada bi poželeli neku promenu standardnog dnevnog ritma ili ako je vreme bilo lošije, odlazili bi smo u obližnju Pulu, najveći grad u Istri.

Izlet u Pulu - leto 1990.
Izlet u Pulu – leto 1990.

Ovaj simpatični i ne toliko turistički komercijalizovani grad, oduvek je odisao nekom mirnoćom i pristojnošću, a šetnja njegovim starim jezgrom, svaki put predstavljala je pravo uživanje.

Naravno, centralno mesto i najveću pažnju svakog posetioca privlačila je čuvena Arena, starorimski amfiteatar, koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio najpoznatiji kao mesto održavanja najznačajnijeg filmskog festivala na ovim našim prostorima.

Bio sam neizmerno sretan, kada smo 1986. jedno veče i mi posetili festival i osetili celokupnu atmosferu ovog događaja.

Sećam se da su to veče na programu bili filmovi ‘’Sretna nova 1949’’ i ‘’Dobrovoljci’’, ali sećam se i da nije bilo baš najjednostavnije sedeti par sati na tvrdim rimskim kamenim blokovima…

U kasnijoj, tzv ”momačkoj fazi”, išli smo u provod u jednu od najpoznatijih diskoteka u ex YU – u čuvenu ”Piramidu”.

Niko, osim samih aktera te ”akcije”, ne veruje da se nas 8 uspelo nagurati u jedan jedini Wartburg, sa nekom otkačenom BG ekipom…

Ulaznica za Piramidu, jednu od najpoznatijih diskoteka u YU
Ulaznica za Piramidu, jednu od najpoznatijih diskoteka u YU

Meni su posebno bile zanimljive godine u kampu, kada sam već bio malo stariji i kada smo zahvaljujući većoj prikolici koju smo kupili 1986. mogli na more da ponesemo i moj bicikl.

Medulin, leto 1985.
Medulin, leto 1985.

To mi je omogućilo da malo bolje upoznam i prelepo okruženje samog Medulina, vozikao sam se divnim uvalama i zalivima u kojima su smestili Ližnjan, Pomer, Premantura, danas već nadaleko poznati turistički centri.

Ponekad smo znali da se prošetamo do hotela i da se ‘’prošvercujemo’’ na neki od bazena, što je bilo posebno izraženo u godinama kada sam počeo da letujem i sa svojim društvom (1989 – 1990.), a neretko smo išli i na mini golf, posebno od kada smo imali svoje štapove i loptice, zahvaljujući uspešnoj mini golf ekipi Elektrovojvodine, preduzeću gde su moji roditelji radili.

Medulin, leto 1989.
Medulin, leto 1989.
Medulin - leto 1990.
Medulin – leto 1990.

Svako veče sa terasa tih hotela, čula se ‘’tradcionalna letnjevečernja muzika’’ , čiji je repertoar bio verovatno identičan na celoj našoj obali – od ‘’Sećaš li se Lili, igara u travi’’, pa do ‘’ It’s Now or Never’’.

Kada smo kod hotela – godine 1988. sam par dana proveo i u prelepim depandasima najboljeg medulinskog hotela ‘’Belvedere’’.

Naime, završnu ekskurziju moje generacije sa kojom sam proveo 10 godina (stari sistem školstva – osnovna škola + 2 godine ‘’usmerneog obrazovanja’’ tj IX i X razred + I i II razred ‘’prave’’ srednje škole) smo imali upravo u Medulinu, što je još jedna potvrda njegove nagle popularnosti tih godina.

Poslednje dve godine u Medulinu, letovao sam sa svojim društvom u šatoru, i to je bila baš elegantno izvedena faza u kojoj si dovoljno ‘’odrastao’’ da možeš na letovanje bez roditelja, ali da su ipak u blizini ako šta zatreba, a i da se nastavi kombinacija Medulin + putovanje po Evropi i poseta familiji u Nemačkoj.

Medulin - leto 1990.
Medulin – leto 1990.

Moja priča o lepoti kampovanja u Medulinu, bila je tolio ubedljiva, da je ekipa od svih mogućih mesta na Jadranu, za prva zajednička letovanja, izabrala baš ovo naše mesto.

Prve godine nas je bilo četvorica, a obzirom da se ‘’dobar glas daleko čuje’’, već naredne nas je došlo devetorica!

To su bila klasična mladalačka letovanja sa puno toga ‘’prvoga’’ i sa puno toga što je ostalo za dugo sećanje i prepričavanje.

Nećemo previše o detaljima jer – šta se dogodi u kampu, ostaje u kampu 😊

Moram se ovde prisetiti moje ‘’morske devojke’’ iz 1989. Vicky iz Belgije, ne toliko zbog neke romantične letnje priče za sva vremena, nego zbog dugogodišnjeg prijateljskog dopisivanja, koje je usledilo nakon tog leta.

Pratili smo uzajamno naše odrastanje i sazrevanje kroz silne godine koliko je trajalo to ‘’pisano druženje’’, a posebno sam bio dirnut pažnjom kada sam dobio i paket tokom NATO bombardovanja od moje daleke i zabrinute prijateljice.

Tužno je bilo porediti sadržaje naših pisama i naših života, tih devedesetih godina – paradigma civilizcijske, istorijske, kulturološke razlike u životima dve mlade osobe u isto vreme na istom kontinentu….

Nismo se nikada više videli, i sada već dugo nismo u kontaktu, nadam se da je pronašla sretan put kroz ovaj ‘’ozbiljniji’’ deo života.

Nekako je ove godine sve u okruglim godišnjicama, pa se tako ovih dana navršava i  30 godina od našeg poslednjeg letovanja u Medulinu.

Romantičan naslov bi glasio ‘’od našeg poslednjeg bezbrižnog letovanja’’, ali on ne bi bio u potpunosti istinit.

Tokom polupijanih medulinskih noći, tog leta 1990, ubeđivao sam drugare koji su namerili da ‘’svoj dug otadžbini’’ odsluže što je pre moguće, dakle već nekih mesec dana nakon našeg povratka sa mora, da pokušaju da to odlože jer će biti rata…

Virus nacionalizma i dnevnog političkog blata, uveliko je zahvatio sve u našoj nesretnoj i pokojnoj zemlji, a predstojeća tragedija bila je užasavajuće opipljiva i predvidljiva.

Sa našim odlaskom iz Medulina te godine, jedan deo naših života bio je i metaforički i zapravo, zauvek završen.

Sledeća slika – jun 1991. na TV je Dnevnik Hrvatske televizije, jedva se kroz smetnje i sneg razaznaju slike i reči, ali u momentu prepoznajem kadar – naš kamp u Medulinu !

Negde na pola puta između Pule i Medulina nalazio se vojni aerodrom sa kog su svih tih godina povremeno uzletali avioni i paradirali nebom, praveći nesnosnu buku.

Tog juna 1991 sa nekog od tih aviona, otpala je da li bomba, da li nešto drugo, prilikom leta iznad našeg kampa i udarilo direktno u jedan od strujnih ormarića , što je proizvelo eksploziju usled koje je i ono malo hrabrih kampera, verovatno zauvek, napustilo kamp.

Sećam se intervjua sa jednim prepadnutim Italijanom i gotovo sam siguran da se ceo događaj odigrao baš u ‘’našem’’ kraju kampa

Vrlo brzo je usledio mrak na TV i mrak u našim životima, a kako su devedesete godine odmicale, bio je sve gušći.

Tata je umro 1995, ubrzo nakon toga smo prodali prikolicu i prateću opremu i nikada više nismo zajedno letovali i kampovali.

Koliko sam samo puta sanjao naš kamp i naše sretne dane u Medulinu, tih jezivih godina…

Jednostavno sam morao ponovo otići tamo, znajući da to više nikada ne može biti ne isto, nego ni slično, ali opet jako me je zanimalo kako sve to zajedno izgleda.

Prva prilika za ponovni susret javila se tek u maju 2002.godine, dakle posle skoro punih 12 godina…

U vremenima tzv normalizacije odnosa između novouspostavljenih država na ovim našim prostorima, jedna od manifestacija koje su išle tim tragom bila je  ‘’Dani Vojvodine u Istri’’ – kulturna, zabavna, gastronomska priredba, koja se održala jednog majskog vikenda na različitim lokacijama u Istri, a pre svega u Puli.

Iskoristio sam moja tadašnja poznanstva i ‘’veze’’ da se ubacim u taj autobus koji je išao u meni tako željenom i dobro poznatom pravcu.

Zvuči kao kliše, ali su osećanja prilikom ponovnog susreta sa Medulinom, zaista bila pomešana i ekstremna – od velike sreće do velike tuge.

Prva posleratna poseta Medulinu, maj 2002.
Prva posleratna poseta Medulinu, maj 2002.

U to prolećno vreme, u kampu nema nikoga, tako da je nekako i taj susret mene samog i kampa praznog, bio dodatno simboličan.

Količina suza koja je iscurila iz mene kada sam seo na jedan kamen na mestu na kom se uglavnom nalazila naša prikolica, bila je dovoljna da se od njih napravi jedna ozbiljna plima u našem, uglavnom plitkom, zalivu, u koji sam zurio, dok su se u glavi vrtele na stotine slika.

Prva posleratna poseta Medulinu, maj 2002.
Prva posleratna poseta Medulinu, maj 2002.
Prva posleratna poseta Medulinu, maj 2002.
Prva posleratna poseta Medulinu, maj 2002.

Od tada je prošlo 18 godina i u Medulin sam dolazio još nekih 4- 5 puta, uglavnom uvek na kratko i to u većini slučajeva potpuno van sezone, tokom zime kada se održavao privredni sajam u Poreču, na kojem sam bio poslovno angažovan.

Stalno sam se pitao da li je dobro to što radim , da li će me tuga i seta ophrvati previše i koji je uopšte smisao tih poseta, ali je uvek želja bila jača.

Ipak je to moj drugi dom,  i to zaista mislim.

Prvi put kada smo u kampu bili tokom leta (u ovom drugom životu) je bilo u julu 2005.godine, svratili smo na jedan dan sa letovanja u Rovinju.

Da li je baš svako sećanje na detinjstvo i mladost takvo da se podrazumeva da je neobjektivno i idealizovano, ili je taj kamp zaista bio nekako veseliji u ‘’naše vreme’’, i devojke nekako lepše, zgodnije i razgolićenije, ne znam, ali znam da smo se u nekom mometu prilikom te posete osetili ‘’prezrelo’’, kum Čeda sa trudnom suprugom i ja sa devojkom koja će za koji mesec, postati supruga.

Medulin, jul 2005.
Medulin, jul 2005.
Medulin, jul 2005 - povratak na ''mesto zločina''
Medulin, jul 2005 – povratak na ”mesto zločina”

Jedini put kada sam prespavao u kampu, posle 1990. i u njemu proveo malo više vremena, bio je u junu 2017.godine.

Nakon što su mi godinu dana ranije ustanovili maligni tumor i nakon što sam prošao pakao dve operacije i višemesečnog zračenja, suočen sa surovom spoznajom o kratkoći života i nemogućnosti bilo kakve njegove predvidljivosti, imao sam ogromnu želju da barem još jednom provedem makar jedan lep dan/noć u našem kampu.

Sa druge strane, moji zdravstveni rezultati su bili dobri i trebalo je nešto specijalno organizovati u to ime.

Ono što je možda i najvažnije – imao sam veliku želju da moja mama, koja nije bila u Medulinu od 1990, ponovo dođe i vidi naš kamp.

Medulin, jun 2017.
Medulin, jun 2017.
Medulin, jun 2017.
Medulin, jun 2017.

Kada su se svi ti razlozi i motivi spojili, ostalo je samo da se ideja i realizuje, no šta ćemo mi bez prikolice, šatora i bilo čega sličnog?

Glavna promena, odnosno novina,  u našem kampu, koju sam uočio još prilikom prve posete 2002.godine, bila je postavljanje nekoliko desetaka tzv. mobilnih kućica, mislim da je najpribližniji opis – bungalovi na točkovima.

To je genijalno rešenja za one koji vole kamp, ali ne žele da se bave opremom, da imaju šator, prikolicu, obavezu njihvog prevoza, čuvanja itd.

Prostor je fenomenlano organizovan i funkcionalan, i danas bukvalno svaki kamp raspolaže sa delom gde su stacionirane mobilne kućice.

Većina tih kućica sastavljena je od dve spavaće sobe , dnevnog boravka sa kuhinjom i malom terasom, koja je u osnovi i najznačajnji deo jer se tu provodi najveći deo vremena.

Imaju samo jednu, ali vrednu, manu – jako su skupe, cena im je i preko 100e na dan u sezoni, a nedovoljne su veličine za dve porodice sa decom, pa da se na taj način isplati njihov zakup.

To je smeštaj za dobrostojeći bračni par sa dvoje dece, a za nas je to ipak ozbiljan luksuz.

Cena je u predsezoni ipak manja, pa smo i tu činjenicu, ovom prilikom iskoristili.

U našem kampu, mobilne kućice su smestili baš u delu u kojem su naši mladalački šatori bili locirani, u debeloj hladovini guste borove šume.

Uglavnom, naš kratkotrajni boravak je ispao pun pogodak, baš smo uživali mama i ja, i jako sam sretan što smo uspeli da realzujemo ovaj mali poduhvat.

Na neki simboličan način, ovom našom posetom jedan krug se zatvorio.

Ostao je još jedan….

Moram doživeti leto u Medulinu po prvi put kao otac, a ne kao sin, i tada će srce konačno doći na svoje mesto……..

P.S. evo nekoliko novijih fotografija kampa, fotografije su preuzete sa sajta

https://www.arenacampsites.com/hr/kampovi-istra/kamp-arena-medulin

Kamp Arena Medulin danas - fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Kamp Arena Medulin danas – fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Kamp Arena Medulin danas - fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Kamp Arena Medulin danas – fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Kamp Arena Medulin danas - fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Kamp Arena Medulin danas – fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Kamp Arena Medulin danas - fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Kamp Arena Medulin danas – fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Mesto gde se nalazila naša prikolica - fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com
Mesto gde se nalazila naša prikolica – fotografija preuzeta sa www.arenacampsites.com

One thought on “Meduline, ljubavi naša!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *