June 24, 2025

Stara planina – II deo (kanjon Temske reke, Zavojsko jezero)

U prvom delu priče o našem putovanju po Staroj planini nakon što smo prenoćili u selu Crni vrh, osvojili Babin zub  posetili smo fantastične slapove i vodopad Bigar, a sada nastavljamo dalje.

Opšti podaci o ovom, možda i najlepšem, planinskom masivu u Srbiji kao i o našem izabranom konceptu obilaska mogu se pročitati ovde:

Nastavak našeg istraživanja ove uzbudljive turističke destinacije obuhvatio je vožnju kroz kanjon Temske kao i obilazak priobalja Zavojskog jezera, najvećeg jezera na Staroj planini.

Radi lakšeg orijentisanja na priloženoj mapi sam plavom bojom označio odredišta iz prvog bloga, crvenom iz ovog aktuelnog, a žutom su obeležene destinacije o kojima ću pisati u narednim nastavcima.

Pomenuti vodopad Bigar udaljen je od Pirota tridesetak kilometara, a tačno na polovini te deonice nalazi se Temska, najveće selo u ovom delu planine.

Kao i sva druga sela na Staroj planini, tako je i Temska puna starih, napuštenih i polusrušenih kuća što je posledica višedecenijskog  izuzetno lošeg ekonomskog stanja cele istočne Srbije.

Selo je turistima interesantno jer predstavlja početnu tačku za obilazak doline, a kasnije i kanjona reke Temštice ili Temske reke kako je još zovu.

U centru sela skrenuli smo levo sa pravca za Pirot i veoma brzo stigli do prvog odredišta – izletišta Krivi vir.

Možda i najpopularnije i najposećenije izletište uz reku, kako za Piroćance tako i za turiste, sadrži klupe sa suncobranima idealne za piknik, što je bilo primetno i tokom naše posete.

Ovde se leti organizuju razne kulturne manifestacije, a Krivi vir rado posećuju kako kupači tako i pecaroši.

Samo 800 metara dalje, sa desne strane puta smo zastali pored jedne male i slatke vodenice.

Vodenica je napravljena  od starog ambara u kome su meštani čuvali žito.

Uz ambar je instaliran pravi dolap (točak kojeg pokreće vodeni tok), postavljene su klupice što je bio sasvim dovoljno da vodenica postane nezaobilazna ”foto stanica” svih turista koji ”zalutaju” u ovaj kraj.

Manastir Temska koji datira iz XIV veka najveći je verski objekat na Staroj planini i od vodenice je udaljen samo 450 metara.

Jako lepo uređen kompleks nalazi se na proplancima nakon kojih se dolina Temske reke sve više sužava i prelazi u klasičan kanjonski reljef.

Na ulazu u kompleks su nas dočekala dva simpatična i druželjubiva noja koja su izazvala sveopštu pažnju brojnih posetilaca.

Preskočiću komentar o činjenici da je manastir bio ubedljivo najposećenija destinacija od svih koje smo tokom četiri dana obišli na Staroj planini.

Manastir koji je posvećen Svetom Đorđu  predstavlja zadužbinu porodice Dejanović iz XIV veka.

Glavni deo crkve podignut je u XVI veku, a monumentalni konak u XVIII.

Konak, izgrađen u autentičnom stilu jugoistočne Srbije, ima posebnu i jedinstvenu arhitektonsku vrednost.

U dvorištu manastira sahranjen je kapetan Milutin Karanović, koji je poginuo u srpsko-turskom ratu, prilikom oslobađanja Pirota.

Ovaj manastir je poznat i po tome što se u njemu prave melemi za koje kažu da leče psorijazu, problem proširenih vena i sprečavaju opadanja kose.

Od manastira krajolik počinje da se značajno menja – dolina prerasta u kanjon, obronci susednih brda su sve viši, strmiji i međusobno bliži.

Nažalost ovu promenu prati još jedna – kvalitet kolovoza drastično se pogoršava i sve je više rupa, ulegnuća i neravnina pa se mora znatno opreznije i sporije voziti.

Narednu pauzu napravili smo na oko kilometar i po od manastira na izletištu Bukovački do.

Sa leve strane puta je proplanak sa klupama i lep prilaz reci na kojoj smo zatekli jednog vrlo profi opremljenog pecaroša koji je sa dosta uspeha lovio pastrmke po kojoj je Temska reka poznata.

Dvadesetak metara od puta, sa suprotne strane, je vodopad Bukovački do, koji u savršenom okruženju prosto mami da se u njegovoj blizini provede neko vreme u uživanju moćne prirodne lepote.

Više je razloga za to i gotovo da su svi objektivni – na licu mesta ne postoje putokazi, nisam naišao niti na jedan tekst sa eventualnim uputstvima, signal mobilne mreže u kanjonu ne postoji pa je nemoguće uraditi neko dodatno istraživanje, a i naš, više nego sadržajni, dan je bio prilično odmakao pa nam je pomalo ponestalo snage i volje.

A, nije da nismo pokušali….

Uglavnom, nastavili smo vožnju i ubrzo prešli most preko Temske kojeg ”krasi” poprilično  jezivo ime – Mrtvački.

Ne postoji precizno objašnjenje o poreklu tog groznog naziva, a suština nekoliko različitih legendi koje se vezuju za most je ista- neko je nekada nekoga na tom mestu ubio, da li hajduci Turke i/ili partizani Bugare, u svakom slučaju radi se o mestu sa ružnom i tragičnom prošlošću.

Kada smo već kod partizana i Bugara, baš sam tih dana razmišljao koliko je ta naša Jugoslavija imala neprijatelja u istom momentu je slučaj jedinstven u svetu.

Osim nacističke Nemačke, fašističke Italije i Mađarske, ustaša, četnika, balija samo su nam još i  Bugari falili, ali eto – u ovom delu jugoistočne Srbije sukobi sa njima bili su masovni i krvavi.

O tome svedoče brojna spomen obeležja na koja smo nailazili širom ovog područja.

U potrazi za još nekom zanimljivom destinacijom nastavili smo vožnju do tačke koja je na Googlu označena sa ”Hladni vodopad”, no vodopad nismo našli.

U blzini te tačke se nalazi mesto susreta Toplodolske reke i reke Visočice kada se njihovim ”udruženim snagama” stvara Temska reka.

Prizori koje smo zatekli imali su jaku asocijaciju na kanjon reke Kolorado i scene iz nekih od brojnih western filmova koje smo ”gutali” u detinjstvu.

Kada pominjem Toplodolsku reku da kažem da joj ime potiče od obližnjeg sela Topli Do, koje predstavlja idealnu polaznu tačku za brojne zanimljive planinarske ture, uključujući i uspon do 16 km udaljenog Midžora.

U blizini su i dva fantastična vodopada – Donji i Gornji Piljski.

Ako budem imao sreće da nekada ponovo dođem u ove krajeve, za ”bazu” ću sigurno izabrati Topli Do.

Ovo selo je poznato i kao epicentar narodne pobune protiv nedavnog pokušaja investitorske invazije na ovo parče netaknute prirode.

Nakon što smo prenoćili u Pirotu i obišli tamošnje dve najznačajnije turističke atrakcije (što će biti tema posebnog bloga) naš naredni dan na Staroj planini bio je posvećen pecanju i obilasku Zavojskog jezera.

Ovo jezero nalazi se 17 km od Pirota i nastalo je nakon što je veliko klizište pregradilo reku Visočicu 26. februara 1963.

Dve godine kasnije jezero je isušeno i započeta je izgradnja hidrocentrale te je time status jezera prešao iz prirodnog u veštačko.

Dužina mu je 17 km, najveća izmerena dubina 70, a širina 300 metara.

Ovo su zvanični podaci, no realnost je sasvim drugačija jer se usled dramatičnih klimatskih promena dotok vode drastično smanjio.

Iz godine u godinu sve je manje snega i kiše pa je smanjenje nivoa jezera golim okom vidljivo.

To je dodatno otežalo ionako loše prilaze priobalju, što je informacija koju oni koji dolaze na jezero treba da znaju.

Jezero sa svojim okruženjem izgleda fenomenalno,a  usled toga što je smešteno u klisuri ima vijugav oblik i kada se posmatra sa visine neverovatno asocira na čuvene meandre Uvca.

Najbrojniji posetioci jezera su Piroćanci, vlasnici vikendica od kojih se jedan broj izdaje turistima.

Ima dosta vikendica na splavovima, nekoliko plaža i mesta za pecanje, organizovanih tura kajakom i što se tiče turističke ponude to bi uglavnom bilo sve.

Nema niti jednog ugostiteljskog objekta (ili barem mi nismo uspeli da ih registrujemo) pa ne treba maštati o nekoj kafi na terasi iznad obale i slično.

Ne može se napraviti pun krug oko jezera jer je prelaz preko brane hidrocentrale zabranjen.

Mi smo, obilazivši zapadnu stranu jezera na kojoj je locirano najveći deo objekata, prišli brani na nekih 50 metara, no dalje kretanje nije bilo moguće.

Veći deo dana smo, ipak, proveli sa suprotne strane u Gostuškom zalivu kojeg su nam lokalci preporučili kao najbolju lokaciju za pecanje.

Rezultati nisu bili impresivni, ali smo barem uživali u miru, tišini i lepim prizorima.

Kao najbolja iilustracija koliko je nivo vode drastično pao je upravo lokalitet na kome smo se pozicionirali – oko nas su bili ostaci kuća nekadašnjeg sela koje je bilo poplavljeno prilikom formiranja jezera.

Do Gostiljskog zaliva se stiže prelaskom preko Belskog mosta čiji je kolovoz u prilično lošem stanju, kao i svi ostali pravci koje vode ka  jezeru, pa treba biti oprezan – što bi rekli u AMSS – ”vožnju prilagoditi uslovima puta”.

Turističko – informativna signalizacija ne postoji pa se treba osloniti na navigaciju i lični osećaj za orijentaciju.

Na priloženom videu se može videti kako izgleda prilazni put koji vodi do obale, uglavnom nije za niže automobile, pa smo mi poslednjih 200-300 metara pešačili ”pod punom ribolovnom opremom”.

Imali smo i zanimljivu ekipu koja nas je pratila, kod koje me je najviše impresionirala čelična disciplina koju je samo jedan kuca-ovčar uspevao da uspostavi nad ovim brojnim stadom.

Jedini objekat koji se nalazi u blizini je odmaralište ”Vodovoda” koje mi je  delovalo da je zatvorenog tipa.

Na više strana nam je sugerisano da treba obezbediti dozvolu za pecanje zbog čestih i strogih kontrola, a mi smo je kupili u jednoj dobro opremljenoj ribolovačkoj radnji u centru Pirota (SZTR Time, Nikole Pašića 60).

Cena nisu baš primamljive – 1300,00 dnevna i 2600,00 nedeljna.

Posle završetka pecanja i obilaska jezera, obavili smo nabavku u Pirotu i krenuli ka Vrelu, koje će nam biti ”baza” naredna dva dana i iz koje ćemo obići neke od najlepših i najpoznatijih atrakcija Stare planine što će biti tema narednih nastavaka.

Neplanski smo napravili još jednu pauzu na nekih 12 km od Pirota, prijatno iznenađeni izgledom izletišta koje, osim što je polazna tačka za uspon na vrh Basarski kamen (1376m), poseduje čak  i jedan ski lift, a staza ima sistem za veštačko osneživanje.

Izletište koje se nalazi na nadmorskoj visini od 1080 metara poznato je i kao posebno IBA područje ( Important Birds Area), mesto okupljanja ljubitelja i posmatrača ptica, sakupljača gljiva i lekovitih bilja, kojima Stara planina obiluje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *